Korak 10.
«Bistar um znači i bistre osjećaje; zato velik i bistar um ljubi
strasno i jasno vidi što ljubi.«
- Blaise Pascal
Sada mi je teško shvatiti kako sam do svoje trideset i osme godine
mogla živjeti bez bistrine uma. Bila sam uvjerena da sam nesposobna
iznjedriti neku novu misao, ili posve sama doći do nekog
novog zaključka. Bila sam sigurna da do pametnih ideja mogu
doći jedino ako ih negdje pročitam ili čujem od drugih, silno
pametnih ljudi. Trudila sam se da akumuliram znanje, prikupljajući
mnoštvo profesionalnih mišljenja, pamteći podatke i statistike.
Sastavljala sam svoja predavanja i članke iz tuđih predavanja
i knjiga. Moja ideja ‘mudrosti’ i ‘inteligencije’ svodila se na to da
treba «imati u glavi najveći mogući broj podataka«. Vjerovala
sam u ustaljeni klišej: ‘Znanje je moć’. Istodobno mi nikako nije
bilo jasno zašto su moja predavanja slabo posjećena, a moji članci
dosadni čak i meni. Obeshrabrena time, izgubila sam zanimanje
za predavanja i pisanje i prestala sam se time baviti.
Kasnije, kad sam počela jasnije sagledavati stvari i kad sam osjetila
potrebu da neka od svojih saznanja podijelim s drugima, bila
sam silno iznenađena pozornošću kojom su me ljudi slušali, što
prije nikada nije bio slučaj. Moje slušateljstvo i ja doživjeli smo
pravo nadahnuće, zaljubila sam se u podučavanje. Zahvalna sam
što danas jasno vidim da nikakvo znanje ne može zamijeniti bistrinu
uma. Znanje ne znači čak ni informiranost. Znanje je samo
nečije mišljenje. Bistrina uma znači sposobnost da život vidimo
onakvim kakav jest, a da naš um nije pritom zamagljen znanjem.
Nagomilano znanje često nas sprječava da postignemo bistrinu
uma. Sretna sam što je moj um danas bistar i što mogu jasno misliti.
Moj život više ne ovisi o odlukama raznih stručnjaka ih autoriteta.
Ja danas točno znam što trebam jesti i piti, kako spavati,
što odjenuti i što čitati. A znam i odgovor na najvažnije od svih
pitanja: «Što želim postići u životu?»
Ne vjerujem da nam može koristiti ono što drugi umjesto nas
vide ili misle, premda nas ponekad mogu nadahnuti njihove ideje.
Einstein je, primjerice, rekao svijetu: «Sve je relativno.« Kad o
tome bolje razmislim, postaje mi jasno da je moje vlastito gledište
jedini pristup realnosti u koji se mogu pouzdati.
Veoma često brkamo bistrinu uma s razmetanjem velikim riječima’.
Pokušat ću to objasniti. Ako ja, recimo, naučim napamet
cijeli udžbenik anatomije, pa sam čak u stanju nešto od toga i
prepričati, to još uvijek ne znači da je meni jasno sve o funkcioniranju
ljudskog tijela. Većina nas posjeduje mnogo znanja, ali
malo nas posjeduje bistrinu uma. Ako to dvoje ne umijemo razlikovati,
radije ćemo izabrati znanje nego bistrinu uma. Bistrinu
uma postići ćemo ako budemo pomno pratili suptilne promjene
koje će se dogoditi u našim osjećajima i dojmovima kad svijet oko
sebe počnemo promatrati otvorenih očiju, bez skrivanja iza lijepih
iluzija. Bistar um omogućava nam da se sa svakom situacijom
nosimo na najbolji mogući način.
Samo bistrim umom možemo spoznati duhovnu prirodu ljudskih
bića. On nam omogućuje da osjetimo povezanost sa svim živim
stvorenjima i vodi nas do istinske sreće. Kad smo istinski sretni
ne tražimo zadovoljstva. Samo nesretni ljudi u stalnoj su potrazi
za zadovoljstvima. Sreća je sastavni dio prirodnog zakona.
Odlomek iz knjige Viktorije Boutenko U 12 KORAKA DO S I R O V E HRANE,Korak 10.
POSTIZANJE BISTRINE UMA,strani 105 in 106.
Knjiga razlaga korak za korakom kako priti do stanja popolnega zdravja in izrednega povečanja psihofizičnih sposobnosti posameznika s pomočjo presne rastlinske prehrane,ko se ob misli na takšne in drugačne težave,bolezni in muke sodobnega ¨kuhanega¨ človeka le še zavistno nasmehnete.
Preizkušeno delovanje!
Spasiva Victoria!
Maj 21st, 2009 at 5:54 dopoldne
http://www.rawfamily.com/
http://www.rawfamily.com/prodlinks/awakening.html
http://www.presnisvet.net/
Še kanček strokovne ¨propagande¨(vsemu navkljub morda pravilen termin):
http://www.svet-je-lep.com/prehrana/primerjalna_anatomija_prehranjevanja.php
http://www.svet-je-lep.com/phorum/read.php?f=4&i=18781&t=3038#reply_18781
Maj 21st, 2009 at 9:01 popoldne
Poglavlje 7.
ŠTO JE JEO PRAČOVJEK
«Povijest nas uči svemu, čak i budućnosti.»
- Alphonse de Lamartine
V tem delu omenjene knjige avtorica subtilno razloži popotovanje človeka od pragozda do pariških gurmanskih(seveda ¨kuhanih¨) restavracij.
Oporne točke so,da lovec-nabiralec ni smel nikoli nositi s seboj mesa,ker bi sicer sam postal lovna žival,da je imel ogromne težave z ognjem in kuhanjem(sicer pri nas ne bi več bilo gozdov),da so žita stara kakih 10000 let,da so kameno ognjišče odkrili v kameni dobi(logično mar ne,pred ca.7000 leti)da so vžigalice odkrili šele leta 1825,ko pride do vzpona industrijskega načina hranjenja,kakor so poprej uživali poleg gojene dosti divjerasle surove sadno-zelenjavne hrane itd.Logično iz tega izhaja tudi,da je največja težava bila skladiščenje hrane za zimo(ogenj in sol) in preživetje le te in izredna rast prebivalstva(moja opazka).
Iz tega tudi izhaja,da je kultivacija žita omogočilo stalno naselitev in s tem posledično nastanek prvih civilizacij,katere vezivno tkivo je bila religija saj so si z njo zamotili čas, ob odsotnosti strahu pred nenehnim seljenjem in močjo narave..Še rimski vojaki so se pretežno preživljali z žvečenjem surovega žita,kar ni idealna prehrambena kombinacija,to danes nekateri že vemo.
Vsakdo si lahko misli,da to zanika uradno nutricionistiko(kolikšna je količina železa v vaši krvi???),a taka je realnost,sam se ji po lastni izkušnji lahko le pridružim.In se veselim,da imamo prvič v zgodovini resnično možnost izbire in pravico živeti v skladu z svojo naravo.Kar je izreden privilegij.
Povzetek po Victoriji Boutenko:¨Veoma često brkamo bistrinu uma s razmetanjem velikim riječima.¨
Maj 28th, 2009 at 7:54 popoldne
Čeprav sem bolj medojedec (in to zagrizen), vidim, da je čas, da tudi sam malo bolj pristopam k zdravi prehrani.
Kakorkoli že, bistrina uma je nadvse pomembna, toliko bolj, ko živimo v dobi ko nam ni potrebno misliti. Zakaj? Ker je potrebno samo pogooglati in že dobimo vse informacije. Te “dobrine” pa ne znamo uporabljati, saj jo zlorabljamo, ker ob tem ne mislimo s svojo glavo, pri tem pa še ne preverjamo dobro virov, ki stojijo za določeno stran -tako so strokovne knjige veliko na boljšem, saj imajo koherenten sistem referenc.
Glede presne prehrane - mar to pomeni, da ne ješ nobenega mesa?
Maj 28th, 2009 at 9:10 popoldne
Boutenkova pravi,da je obilje informmacij in t.i. znanja zavira bistrost uma.Sam bi k temu še dodal sposobnost,da um praktično uporabiš z implementacijo spoznanj,ki si jih pridobil recimo z metodo googlanja.Postati zares kreativen,spreminjati sebe in prostor.
Boutenkova je neke vrste guru presnojedstva,da drži da ne ješ nobenega mesa,a pride še ¨huje¨.Vse kar poješ mora biti popolnoma sveže,nepredelano,nekuhano,neprocesirano.Vsa industrijska hrana odpade,vsi lonci in ponve itd.
Ješ torej sadje,zelenjavo,dosti zelenja(ki je polno klorofila,ta pa kisika),kašastih in presnih sokov,kaj posušenega sadja,izjemoma ščepec žita,oreščke od A do Ž,če želiš biti predmoderen lahko pospraviš še kakega ¨kukca¨(hecno).Ob strani ti stoji tehnika,recimo Vitamix mikser http://www.keimling.de/.cms/Vita-Mix_TNC_Der_Profi-Mixer/220-1-39 ,je odličen ¨štedilnik¨,ki drži do pokojnine.
Boutenkova v poglavju 7,Što je jeo pračovjek, meni da je ta kot vse živali tega sveta(razen tistih,ki jih mi nadziramo)jedel svežo,surovo hrano.In zato so izjemno vitalne,vse do konca,sicer pa nimajo izbire,ker evolucija ne pozna šale.Človek,si je potom razvoja in širitve po planetu,ko je šele pred 40000 leti zapustil toplo Afriko podredil naravo,a ne na optimalen način in danes ima zavoljo globalne dostopnosti hrane možnost,da se povrne k izvornemu načinu,k hrani šimpanzov in goril iz afriških pragozdov.
¨Kuhan¨ človek(encimi odmrejo pri 55C,organsko se spremni v anorgansko) si svojo bolezen prije,v času industrijske hrane še toliko bolj.Sam sem po petih letih vegetarijanskega veganstva(ki je prineslo dober napredek) na poti v presnojeda in občutek je izreden,šele tukaj nastopi obdobje,ko so razni zdravstveni problemi in tegobe le še daljni spomin.
Zveni logično,mar ne?
Pa še strokovni pogledi:
http://www.svet-je-lep.com/phorum/read.php?f=4&i=20584&t=20360
http://www.4shared.com/file/63637865/827032aa/Victoria_Boutenko_-_U_12_koraka_do_sirove_hrane.html
Download knjige:http://www.4shared.com/file/63637865/827032aa/Victoria_Boutenko_-_U_12_koraka_do_sirove_hrane.html
Download sorodne knjige:http://sirovahrana.com/forum/viewtopic.php?f=49&t=24
Maj 28th, 2009 at 9:27 popoldne
Poglavlje 7.
ŠTO JE JEO PRAČOVJEK
«Povijest nas uči svemu, čak i budućnosti.»
- Alphonse de Lamartine
Jednom davno, kad sam još bila mala djevojčica, otac me je poveo
sa sobom na jedno arheološko nalazište u blizini Azovskog mora.
Ondje su znanstvenici radili na iskopinama starog grčkog grada
Tanaisa iz 5. stoljeća pr. Kr. S iznenađenjem smo otkrili da se taj
drevni grad nalazi duboko pod zemljom. U posljednjih dvadeset i
pet stoljeća postupno ga je prekrio sloj od gotovo deset metara zemlje.
Da stignemo do njegovih uskih uličica i sićušnih kamenih
nastamba okruženih kamenim ogradama, morali smo se spustiti
mnogim stubama. Tanais je bio izvrsno očuvan i bilo ga je lako
zamisliti napućena ljudima. Bila sam kao opčinjena osjećajem
fizičkog dodira s prethistorijskim životom.
Osim same šetnje ulicama Tanaisa dopušteno nam je bilo dotaknuti
i neke upravo iskopane artefakte. Mnogo malih, razbijenih
i nevažnih komadića grnčarije ostalo je, nakon što su ih arheolozi
temeljito proučili, ležati na nalazištu. Pronašli smo mnoštvo
sitnih fragmenata keramičkih posuda prekrivenih čudnim uzorcima.
Nikada neću zaboraviti jednu okaminu ribe veoma neobična
oblika, koja je djelovala kao da je nedavno osušena. Odmah
sam tu, dvije tisuće i petsto godina staru, ribu poželjela ponijeti
sa sobom u školu, ah čim sam je taknula vršcima prstiju ona se
pretvorila u prah.
Ponovno sam, ne tako davno, sličnu opčinjenost osjetila čitajući
o nešto recentnijim arheološkim otkrićima. U članku se govorilo
o trinaest najstarijih ljudskih kostura iskopanih u Istočnoj Africi’.
Znanstvenici su utvrdili da su stari 3,6 milijuna godina i nazvali
ih «prvom obitelji«. Tim su hominidima kosti prstiju bile zakrivljene,
što znači da su ta stvorenja bila spretni penjači. Zubna im
je caklina bila izuzetno čvrsta, a kutnjaci široki i četvrtasti, što je
tipično za stvorenja koja se hrane lisnatim biljem2. Znanstvenici
vjeruju da su ti praljudi većinu vremena provodili u krošnjama
drveća koje im je pružalo zaštitu od grabežljivaca i osiguravalo
dovoljnu količinu zelenog lišća - to je bio razlog njihove prilagodbe
na život na drveću.
Ti praljudi, poznati kao australopitekusi, živjeli su u Istočnoj Africi.
U to je doba područje Istočne Afrike bilo pokriveno tropskom
prašumom. Meni je posve logično što su naši preci živjeli u tropima
budući da su im velika količina padalina, visoka vlažnost i vi:
soke temperature tijekom cijele godine osiguravali obilje hrane.
Od ljudi što su proputovali tropske prašume čula sam nevjerojatne
priče o bezbrojnim vrstama voća, najrazličitijih oblika, veličina
i boja. Kod nekih vrsta voća plodovi čak rastu izravno iz debla,
U tropskim prašumama ima gotovo tri stotine vrsta voćaka, a većina
njih je samonikla.
Slatko, sočno voće privlači ne samo ptice i sisavce nego i ribe,
kad se plod otkotrlja u vodu. Zahvaljujući obilju voća, većina kopnenih
životinja u tropskim prašumama živi u krošnjama drveća.
Ondje gore takvo je obilje voća te neke od njih nikada i ne silaze
na šumsko tlo. (Ja bih, kunem se, mogla tako živjeti, samo kad bih
gore mogla smjestiti svoje računalo!)
Na temelju svog istraživanja zaključila sam da se pračovjekova
prehrana u početku sastojala od:
- voća svih mogućih vrsta, kojega je bilo u izobilju;
- zelenog lišća, jer su mnoge tropske biljke zimzelene i
imaju veliko lišće, koje je većinom jestivo i izuzetno hranjivo;
cvjetova, jer većina voćaka ima lijepe, šarene cvjetove koji su
slatki i hranjivi;
- sjemenki i orašastih plodova, jer su važan izvor proteina;
- kukaca, jer 90% svih životinjskih vrsta u prašumi čine upravo
kukci, od kojih je većina jestiva - prvi obroci kukaca dolazili su
zajedno s voćem;
- kore drveta, jer tropsko drveće ima izuzetno tanku i glatku
koru koja je često jestiva i ugodna okusa (jedan takav primjer je
cimet).
Pračovjek, koji je bio mnogo inteligentniji od ostalih stanovnika
tropske prašume, znao je koja hrana ima veću hranjivu vrijednost
i skupljao ju je za sebe, ostavljajući onu manje vrijednu ostalim
vrstama. Budući da je bio bolje ishranjen brže se razmnožavao.
Što je broj hominida više rastao to se više osjećala nestašica hrane.
Kako je biljne hrane bilo sve manje i manje, pračovjek je prvo
počeo jesti sitne životinje, a potom prešao i na one veće.
Velika većina životinjskih vrsta na našem planetu ima snažnu
nagonsku potrebu da zaštiti svoje izvore hrane, odnosno svoj životni
prostor. I u svakodnevnom živom nailazimo na životinje
kod kojih se taj nagon za očuvanjem vlastitog životnog prostora
održao. Nedavno sam posjetila jednu farmu kokoši u Kaliforniji
i silno se začudila što je svim kokošima bio odrezan vrh kljuna.
Farmeri su mi objasnili da se kokoši, ukoliko nemaju dovoljno
prostora, međusobno krvoločno kljucaju - do istrebljenja. Vidjela
sam i sama kako se kokoši, premda otupjela kljuna, međusobno
stalno napadaju i da mnoge od njih krvare. Sjećam se kako sam
kao dijete promatrala kokoši u bakinu stražnjem dvorištu. One su
imale dovoljno prostora i nikada nisu jedna drugu kljucale.
Jednom sam sudjelovala na seminaru o ponašanju divljih čimpanza.
Predavač je bio dr. Hogan Sherrow koji je antropologiju
doktorirao na Sveučilištu Yale. Pričao nam je kako je neko vrijeme
živio u afričkoj tropskoj prašumi gdje je promatrao ponašanje tih
životinja. Čimpanze su u svom svakodnevnom životu ostavljale
dojam brižnih i pitomih stvorenja, ali to nipošto nije bio slučaj
kada se radilo o obrani životnog prostora. Otprilike jednom u
deset dana mužjaci čimpanze odlazili bi na «obilazak» duž granica
svog «posjeda» i nemilosrdno ubijah svakog pripadnika neke
druge obitelji čimpanza, kojeg bi zatekli unutar tih granica. Pretpostavljam
da su se i praljudi, kad je u pitanju bio njihov životni
prostor, ponašali jednako borbeno.
Kako je broj hominida stalno rastao i njihova je potreba za hranom
bila sve veća. Tijekom tri milijuna godina, isprva neiscrpni,
izvori hrane postajali su sve siromašniji, a na području Istočne i
Središnje Afrike došlo je do zabrinjavajuće prenapučenosti hominidima.
Naposljetku su bili primorani napustiti prašumu i raseliti
se na sve strane. Do vremena pojave Homo sapiensa, prije oko 120
tisuća godina, naši su se preci već bili preselili što na Srednji istok,
što u Južnu Afriku, što u Europu i Središnju Aziju, a na kraju i u
Novi Svijet. Ta je seoba trajala stoljećima. Znanstvenici procjenjuju
da se to preseljavanje u nove postojbine događalo brzinom
od oko dva kilometra u osam godina4.
Što su se naši preci više udaljavali od tropskog pojasa, kvalitetna
biljna hrana postajala je sve oskudnija, a količina joj je sve više
ovisila o godišnjem dobu. Kao i sva ostala živa bića koja imaju
sposobnost prilagodbe i pračovjek se, kako bi preživio, morao
prilagoditi novonastalim životnim uvjetima: novoj klimi i novim
izvorima hrane koji su mu tada bili dostupni. U mnogim sam
raspravama slušala nagađanja o tome je li pračovjek jeo meso ili
nije. Naravno da ga je jeo. Svatko bi od nas, da se nađe u sličnim,
neumoljivim uvjetima, jeo meso.
Danas slušamo priče o preživljavanju planinara, letača na zmajevima,
lovaca ili slobodnih penjača na stijeni koji su se izgubili
u divljini. Iz njihovih priča doznajemo da su ti ljudi, kako bi
preživjeli, bili prinuđeni jesti kukce, guštere, sirovu ribu, gljive
a, ponekad, i vlastite cipele. Većina njih uspjela je na taj način
preživjeti tek nekoliko tjedana. Praljudi, međutim, koji su živjeli
prije 200.000 godina, morali su se iz godine u godinu boriti da
prežive duge, hladne, zimske mjesece, i tako stoljećima. Prolazili
su kroz duga razdoblja gladi, a mnogi od njih umirali su od neishranjenosti.
Jasno je da su hominidi, kako bi preživjeli, morali
jesti sve što im je bilo na dohvat, sve što gmiže, leti, trči ili pliva.
Uloviti pticu (i pokupiti njezina jaja), kukca ih neku drugu sitnu
životinjicu bilo je mnogo lakše nego uloviti koju krupniju životinju,
jedino što te sitne životinje nisu bile dovoljne ni za jednu
osobu, a kamoli za cijelo pleme. Jedna krupnija ubijena životinja
osiguravala je hranu većoj skupini ljudi i po nekoliko dana. To je
primitivnog čovjeka nagnalo da usavrši svoju lovačku tehniku.
Međutim, pračovjek se uvijek, kad god je to bilo moguće, nagonski
vraćao biljnoj hrani, jer bilje je, osobito ono lisnato, prvobitni izvor
ljudske prehrane, što je danas i znanstveno dokazano.33 Osim toga,
sakupljanje bilja nije bilo ni tako naporno ni tako opasno kao lov.
Primitivni ljudi sakupljali su i jeli mnogo vrsta biljaka, njihovo
lišće, korijenje, plodove, sjemenke ili koru: zeljasto i gomoljasto
bilje, voće, orašaste plodove, sjemenke, bobice, cvjetove, gljive,
klice, koru drveća, morske alge i drugo. Teško možemo i zamisliti
koliko su različitoga bilja jeh, možda na tisuće vrsta. Profesor antropologije
Daniel Moerman u svojoj knjizi Autohtona američka
etnobotanika {Native American Ethnobotany), nabrojao je 1649
vrsta jestivog bilja kojim su se hranili samo američki starosjedilački
narodi. Zbog toga primitivne ljude ne zovemo samo «lovcima
» nego i «sakupljačima» jer oni su doista bili lovci-sakupljači.
Pokušavajući si predočiti prve ljude kako otkrivaju zrnje a potom
i kruh, zamislila sam sebe, prije 200 tisuća godina, kako promrzla,
uplašena, bosonoga i gladna hodam Šumom, bez ikakve hrane ha
vidiku. Što bih u toj situaciji učinila? Nakon uzaludna traganja za
kukcima, vjerojatno bih počela pretraživati šumsko tlo. Možda
bih u travi pronašla kakve suhe sjemenke. Sigurno bih ih kušala
da vidim kakav im je okus. Bolje i suhe sjemenke nego ništa. Jedino
što se neke od njih ne bi dale prožvakati. Možda bih se dosjetila pa
uzela kamen, smrvila sjemenke i tako ih učinila jestivima. Ukoliko
bih to slučajno učinila dok pada kiša, za neko bih vrijeme shvatila
da smrvljene sjemenke pomiješane s vodom imaju bolji okus. Ponavljala
bih to i ponavljala sve dok ne bih izumila palentu, kruh,
kašu i ostala jela od žitarica. Tisućama godina ljudi su svoj «kruh»
jeh prijesan. Prvi kruh nije bio drugo do li smrvljeno sjemenje pomiješano
s vođom i «ispečeno» na kamenu koji je ugrijalo sunce.
Budući da su, kad je u pitanju konzerviranje biljne hrane, mogućnosti
primitivnih ljudi bile ograničene, oni su u dugim, zimskim
razdobljima bili prinuđeni loviti više. Nagađam kako su
meso uglavnom jeli muškarci, jer žene, koje su gotovo stalno bile
ili trudne ih su dojile, nisu mogle često odlaziti u lov (kao što
to nisu mogla ni djeca). Ako se nisu mogle najesti od otpadaka
koje su im ostavljali muškarci, žene su morale ići u potragu za
biljnom hranom čak i zimi, kad je ona oskudna i manje hranjive
vrijednosti.
Zanimljiva je činjenica da se ratarstvom čovjek počeo baviti više
od četiri tisuće godina prije no Što je počeo pripitomljavati životinje,
premda je uzgajanje bilja bio mnogo složeniji proces od
pripitomljavanja životinja. Praljudi grablje i lopate nisu kupovah
u željezariji niti su imali sredstva za natapanje polja, a sakupljene
sjemenke bilo je teško sačuvati od glodavaca i ptica. Ipak su nekako
uspijevali orati, sijati, plijeviti, zalijevati, brati, prenositi i tako
dalje, mnogo prije nego što su počeli pripitomljavati životinje. U
usporedbi s tim, uloviti nekoliko divljih jarića i pripitomiti ih nije
moglo biti osobito teško.
Unatoč svemu, prvi tragovi koji upućuju na ratarski način života
pronađeni su čak 11.000 godina pr. Kr, no čovjek je s uzgojem
bilja najvjerojatnije počeo i ranije, dok je, kako se čini, životinje
počeo pripitomljavati tek oko 7.000 g. pr. Kr, dakle više od 4000
godina kasnije.
To znači da je biljna hrana vjerojatno bila najvažnija komponenta
prehrane naših predaka. Antropološka su istraživanja
dokazala da je kod drevnih naroda, s obzirom na veliku površinu
na kojoj se ratarstvo istodobno pojavilo, biljna hrana bila
na visokoj cijeni. Već se 11.000 godine (pr. Kr.) srp od zašiljena
kremena upotrebljavao za košnju divljeg žita6. Prije osam tisuća
godina u drevnom su Egiptu uzgajali divlju pšenicu i ječam7.
Istodobno su drevni ratari na području današnje Švicarske uzgajali
leću, a na otoku Kreti bademe8. Prije sedam tisuća godina u
Srednjoj Americi počeli su uzgajati bundevu, papriku, avokado
i šćir. Prije pet tisuća godina Kinezi su počeli uzgajati soju9. Već
su tada u svojoj kuhinji upotrebljavali tri stotine i šezdeset pet
raznih začinskih trava (što je približno deset puta više od onoga
što možete naći na popisu poljoprivrednih proizvoda u mojoj
mjesnoj prodavaonice zdrave hrane)10. Prije četiri tisuće godina
ratari iz Mezopotamije uzgajali su crveni luk, repu, grah, poriluk,
zelenu salatu i češnjak11.
Od tih drevnih vremena pa do danas bilje je - posebno ono zeljasto
- uvijek bilo važan sastojak ljudske prehrane, osobito siromašnije
populacije. Seljaci su se uglavnom hranili zelenjem.
Ruski književni klasik Lav Tolstoj u svom romanu Rat i mir napisao
je da «Ruski seljak ne gladuje kad nema kruha, nego kad
nema lobode12.» (Loboda se danas smatra korovom)
Drugi se sličan primjer može naći kod njemačkog pjesnika Johanna
“VVolfganga Goethea koji primjećuje: «Seljaci posvuda
jedu čičak13.»
Na ruskome i bugarskome jeziku osoba koja prodaje povrće zove
se «zelenčik», što znači prodavač zelenja. Danas je ta riječ posve
pala u zaborav, može se još pronaći jedino u starim knjigama i
rječnicima. Činjenica da se još nalazi u rječnicima ukazuje na to
da je razmjerno nedavno izišla iz uporabe. Iz klasične literature
znam da su «zelenčiki» još prije nepunih sto pedeset godina bili
itekako zaposleni, a danas su izumrli.
Mogli bi se pronaći i mnogi drugi primjeri koji neizravno upućuju
na istaknuto mjesto koje je razno sirovo bilje zauzimalo u
prehrani naših predaka sve do prije nekoliko stoljeća, kada se
konzumacija kuhane hrane počela dramatično povećavati.
Stoljećima su ljudi meso, vjerojatno zbog privlačna ukusa i zasitnosti,
smatrali najzdravijom hranom. Većina si meso, međutim,
nije mogla priuštiti i jela ga je tek povremeno. Samo pripadnici
viših društvenih slojeva mogli su uživati u svakovrsnoj hrani životinjskog
podrijetla - divljači, ribi, svinjetini, ovčetini ih u piletini
i jajima - gotovo svakodnevno, stoga su često bili pretili i
patili od raznih degenerativnih oboljenja. No čak su i najbogatiji
među njima jeli velike količine voća, povrća i zelenja spravljene
na razne načine, što zorno prikazuje ovaj srednjovjekovni recept
za salatu14.
Recept za salatu:
Uzmi peršinova lišća, kadulje, mladog češnjaka, ljutike, loćike,
poriluka, špinata, boražine, metvice, jaglaca, ljubičice, mladog
crvenog luka, koromača i vrtne potočarke, mrvice, ružmarina i
tušnja sve stavi pod vodu i dobro operi. Oguli sve i očisti od peteljki
i si. Sve nakidaj na male komadiće i promiješaj dobro sa
sirovim uljem, dodaj ocat i sol te posluži15.
Ovaj recept datira iz četrnaestog stoljeća i prvi je te vrste na engleskome
jeziku. Većina takvih recepata napisana je za gozbe pripadnika
visokih slojeva. Prema strogim pravilima koja su vladala
za srednjovjekovnim stolom, jelovnici su uključivali i prevažan
«red posluživanja» prema kojemu je većina ukućana imala pravo
na prvo jelo, a rafiniranija su se jela posluživala samo onima na
višem položaju. Zanimljivo je, međutim, što se posve prirodnim
smatralo da se kao prvo jelo poslužuje salata, koja sadrži najviše
hranjivih sastojaka, a ona teža, masna i slatka jela, ostavljaju se
za kraj.
Osim što su se ljeti hranili svježim voćem i povrćem, u srednjem
su vijeku ljudi u podrume spremali zalihe voća i povrća za zimu.
Kiselili su velike količine kupusa, marinirali gljive i kiselili rajčice,
krastavce, mrkve, jabuke, repu, brusnice, češnjak, pa čak i
lubenice. Tako konzervirano povrće držali su u drvenim kacama
u podrumu. Svi su odreda, i oni bogatiji i oni siromašniji, za zimu
spremali krumpir, suhe gljive, osušene začinske trave, jabuke,
orašaste plodove i suho voće. Imali su i zalihe osušene ribe, mesa
i slanine. Važan izvor vitamina bio im je i fermentirani sok raznoga
voća, bobica i grožđa u bačvicama. Većina hrane u njmovim
podrumima bila je sirova.